MOJA PRIČA

Oduvijek sam imala poseban odnos prema Prirodi. Odrastala sam na jednom zagrebačkom brijegu. U nedostatku djece u okolici, moji prijatelji za igru bili su fizičkom oku nevidljivi – bića voćaka i grmova, patuljci, vile..- ali ne i manje vrijedni. Iako sam satima bila «sama» i odrasli su zbog toga bili zabrinuti za mene, uvijek sam se osjećala sigurnom i zaštićenom u tim voćnjacima. Znala sam da me moji «nevidljivi» prijatelji čuvaju.
I danas, kada poželim u Prirodi biti zaštićena, zamolim da me sakriju. I ljudi, pa čak i psi, prolaze vrlo blizu– na par metara od mene – i ne vide me!
Nedavno sam osvijestila zašto sam potisnula svoju senzibilnost za Elementarna Bića. U jednoj od igara u vrtovima i voćnjacima Pantovčaka, obratilo mi se jedno Biće koje me svojim izgledom prestravilo! Odonda nisam voljela ići u voćnjake. Čitajući Markove knjige, shvatila sam da me to Biće (zapravo je bio jedan mali patuljak, ali potpuno drugačiji od onih koje sam dosada poznavala) tražilo pomoć, ali jedno malo dijete isprogramirano strahom od vještica i ostalih babaroga, nije moglo shvatiti što je, osim se jako uplašiti. Tako sam se jako uplašila da sam pobjegla baki! I nitko me nije razumio! Svi su govorili da nije bilo ništa, da me uplašila moja vlastita mašta. A jadno Biće je tražilo moju pomoć. Ljudskim djelovanjem je njegov energijski sustav bio zagađen određenim niskim vibracijama i Patuljak je jako patio, jer si nije mogao sam pomoći. Tek sam kod Marka naučila da su prijemčivi za sve vibracije, a nemaju sposobnost samopročišćavanja. Tako da ovise o našoj senzibilnosti i spremnosti da im pomognemo.
Krenuvši u školu počela sam se više družiti s djecom pa sam «zaboravila» na svoje prijatelje s Pantovčaka. Negdje u srednjoj školi zainteresirala sam se za kućno bilje. Moja soba je oduvijek bila prepuna lončanica, a kad bi ugledala rezano cvijeće u buketima osjećala sam bol gledajući to prekrasno cvijeće, suosjećajući s njime. Obožavala sam afričke ljubice. Svakodnevno sam im govorila, tepala, poklanjala pažnju, mazila ih...a one su bile jako velike i cvale su, takoreći, neprekidno. I danas, nakon više od dvadeset godina, ja imam iste biljčice, iako žive nekoliko godina! Nekako sam iznutra osjećala da su biljke itekako žive i da osjećaju.
Pred nekoliko godina sam počela čitati knjige Marka Pogačnika. Oduševila sam se porukama, iznenađeno sam čitala ono što sam u sebi oduvijek nejasno osjećala! Pa to nije bila moja mašta! Čitajući Markove riječi u umu sam oblikovala spoznaje koje sam čitav život krila pred drugima jer sam osjećala da me neće razumjeti. Konačno sam našla svoj Put! Ja to želim raditi! I eto, pred dvije godine u Hrvatskoj je krenula Markova Škola geomantije. Bez imalo razmišljanja zadužila sam se, krenula i završila.
I sada sam ovdje, radim web koji treba pomoći da geomantiju što više približi ljudima i da ih potakne na djelovanje.
I kao sve priče, i ova ima happy end!
Dakle, vratimo se na Patuljka sa sredine priče, koji me preplašio kad sam imala 5-6 godina. Imorli se zove, maloprije sam saznala.
Kao dijete nisam znala što trebam učiniti, ali sada znam! Tako sam odlučila pokušati pomoći tome Patuljku kako bi prestao patiti. Zamolila sam za pomoć Juru, patuljka koji je pred dvije godine sa Sljemena došao sa mnom i godinu dana boravi kod mene i ide sa mnom u skoro sve geomantijske radove. No, o Juri ćemo drugi puta, jer to je zaista duga priča!
Jura i ja smo mentalno otišli na Pantovčak. On mi je pomogao da pronađem Imorlija. Vidjela sam ga šćućurenog u jednoj jami ispod jedne voćke. Bio je tamnosivozelen. Nije reagirao na pozive, ali smo nakon nekog vremena uspjeli uspostaviti komunikaciju. Uzela sam ga u ruke, zrakom iz svog srca spojila se s njime i određenim postupkom pročistila njegov energijski sustav. Vrlo brzo je zablistao u punom sjaju i vidljivo živnuo. Evo ga sada s Jurom na mome svetištu prirodi u mojoj sobi. Za sada ne pokazuje želju da ga vratimo na Pantovčak.

Ovako se Imorli nacrtao na mome kompjuteru.

Jasna

10.02.2005.god