Veliki mali čarobnjaci

Evo, sjedim i gledam van kroz prozor kako zima sve uglađuje i preobražava u svoj kristalni svijet. I sjetim se tako kako sam nedavno bila poučena kako je čarolija baš svugdje, a mi smo nažalost često slijepi na nju. Srećom, ne baš uvijek…
Prošlog sam proljeća i jeseni imala čast ući u jedno dječje kraljevstvo koje se krije pred odraslima pod nazivom “dječji vrtić”. Ali to je zaista bilo pravo malo kraljevstvo kojeg je čuvala i pomagala jedna uistinu mudra vila. Koliko sam samo ja sretnica naučila među njima!
Pošto nisu tako davno došli s “nebeskih vrtova”, ti mali mudraci poznaju još mnoge istine na koje smo mi “veliki” nekako usput zaboravili. A opet, dječica nam se približavaju sve više sa poznavanjem jezika odraslih, pa se ponekad mogu dogoditi čudesni susreti dvaju različitih svijetova. Ti se susreti mogu najčešće doživjeti u igri. Velikodušni su ti mali anđelčići i rado te primaju u svoje kolo, a opet su dovoljno nestašni i nepredvidivi da bi ti dozvolili bilo kakvo uljujkavanje u misaone rijeke ili povlačenje u neke svoje sanjarije. Jer, oni su budni sada, a ti ih trebaš čuti i spremno slijediti razigranom toku njihovog svijeta.
Zbilo se jednom tako i meni da su me još pospanu i još ovijenu u misaone koprene što posiviše moj prilično tup pogled, a pokrete tijela činiše tromima i teškima, dječica povukla u svoju igru. Na početku sam ih, priznajem, nevoljko slijedila, razmišljajuć o toplom krevetu i pomalo dezorijentirana pokušavala uhvatiti ritam igre, no tad se dogodi nešto što me posve trgnulo iz drijemeža i odsutnosti - jedan mali dječak mi je dao svoj poklon u ruke.
Igrali smo se priče koju smo tog jutra izmislili. Bili smo vile koje prave snijeg tako da nahrane ljubičastu mačku ledom iz nebeskog vrta i onda iz macinih brkova sniježi. Ponekad se maca prejede čarobnog leda pa se prehladi. Tada mala djeca donose tople jabuke vilama da njima izliječe mace kako bi opet padao snijeg umjesto ledene kiše. Djeca su ubrzo “živjela” tu igru i naizmjenice postajali mace, vile ili pak dobra djeca. Posebno su revni i uvjerljivi bili najmanji.
I dok sam tako stajala usred priče kao pripovjedač ili tek promatrač, prišao mi je iza leđa jedan mališan i utisnuo mi “čarobnu jabuku” u ruku. Onako još lagano pospana, ne razmišljauć puno i više refleksivno okrenuh ruku (zahvaljujući mu na njegovoj obzirnosti prema prehlađenim macama) da pogledam što mi je tako ugodno i toplo stavio u ruku.
Prenuh se ugledavši nejasan obris nečeg okruglog, zlatno – žutog i pomalo treperavog što je začas iščeznulo pred mojim zaprepaštenjem. Izgledalo je doista kao topla, žuta jabuka! No, sada sam se našla u nedoumici jer sam zbunjeno gledala u svoju naizgled praznu ruku koja još nekoliko trenutaka mogla osjetiti onaj neobični titravi osjećaj topline i okruglosti. Dječak se nije puno obazirao na moju iznenađenost i zbunjenost. Strpljivo je čekao kada ću nahraniti macu njegovom jabukom.
Pokušala sam svjesno prizvati prvotni osjećaj i gotovo sam opet mogla “opipati” famoznu jabuku. Predala sam je jednoj djevojčici koja ju je pažljivo preuzela kao da je ta jabuka od najvećeg značenja u tom trenutku.
Nakon toga se povukoh i posve razbuđena promatrah djecu otvorenim srcem. Najednom osjetih cijeli prostor i svu dijecu kako slijede neku zajedničku nit iz koje pletu čitavo to carstvo. Svako je dijete to činilo na svoj specifični način, unoseći svoju osobitost u cijelu priču. Bilo je to kao da grade čudnovatu rijeku od svojih čarobnih oblaka koji se razlikuju i bojom i treperenjem i tonom. I sve su to instinktivno ispleli na najskladniji način u zajedničkom toku. Niti jedan detalj nije odskakao i štetio cijeloj kreaciji, nego ju je upotpunjavao i pridonosio njenoj raznolikosti i neponovljivosti.
Tada shvatih: oni ne izmišljaju – oni to uistinu čine. Zaista stvoriše male čarobne jabuke ( s time da su najmanji ujedno stvarali najjasnije i najčišće oblike).
Prišla sam odgajateljici koja je bila uistinu otvorena prema svim mogućnostima što ih svijet može imati. Prišapnuh joj ukratko svoje zapažanje, a ona se osmjehnu i podsjeti na događaj koji se dogodio dan prije. Onaj isti dječak koji mi je dao jabuku je dan prije suhim kistom slikao slike po praznom papiru i jako se razljutio kada mu htjedoh načas oduzeti kist ne bi li ga umočila u boju. Tada me je odgajateljica opomenula da ga pustim neka slika. Ona je već odavno slutila koliku vjeru i snagu djeca unose u svoj imaginarni svijet. Zato ih nije preusmjeravala sa njihovog istraživačkog puta jer je znala da će djeca sama ubrzo uskladiti svoj pogled na stvarnost sa odraslima. Jako je važno da razviju što više taj kreativni i razigrani svijet mašte prije nego ga potisne i zamrzne suhoparan i hladnorazumski sistem koji ih ubrzo bude dočekao u školskim klupama. I sama sam bila nebrojeno puta svjedokom nestajanja vlastite čarolije i kreativnosti u mehanizmu hladne i sistematične logike koja nas zaskoči već u šestoj ili sedmoj godini, a negdje i ranije. A to je naša dragocjena škrinjica koju smo donijeli sa sobom iz vrtova gdje šetasmo sa anđelima – ako vjerujete u anđele.
Vjerujte barem u male, ali istinski velike čarobnjake među nama, koji su tako puni vjere i ljubavi u svijetu gdje su mnogi odrasli izgubili i nadu. Ako ih očuvamo, očuvali smo i sadašnjost i budućnost - jer onaj koji je poznaje sebe, onaj koji je iskren neće činiti ništa što nije skladno i bez ljubavi. A takva su djeca. Iskrena, neposredna, mudra, puna ljubavi.
Zahvalna sam im na svemu.


Iver


Veljača 2006.godine, Zagreb