NIKAD NE POKLEKNI

Moja ljubav prema prirodi, a pogotovo prema planinama, počela je onog trenutka kada sam se prepustio svojim osjećajima.
Iako svatko od nas u sebi nosi ljubav prema svemu što nas okružuje, ipak nam je često potreban netko tko bi povukao okidač u nama i probudio te naše uspavane osjećaje, te nam otvorio oči i srce za sve one ljepote za koje smo dosada bili slijepi.

Često se u našim životima pojave osobe u kojima već gori ta vatra, te sljedeći ih kroz život, makar samo i na kratko vrijeme, unesu u naš život buru osjećaja, te raspire u nama vatru, koja je do sada samo tinjala.
Naravno, nakon nekog vremena te osobe, iako se mi tome snažno odupiremo zbog jakih osjećaja i energije, koji su u nama probuđeni, a koje direktno vežemo za tu osobu, često odluče otići iz naših života zbog načina na koji ih pokušavamo vezati za sebe.
Tada u većini slučajeva kod ljudi nastupi samosažaljevanje i patnja za koju se ljudi ponovo vežu, jer u njihovim životima važno je biti vezan za nešto.
Često se ljudi iz tog lanca vezanosti, da li za osobu ili materijalne stvari, ne mogu izvući i okrivljuju te iste ljude, koji su u njima raspirili malu vatricu, za napuštanje i izdaju.
Naravno da postoji i drugi put!
I to je, zapravo, i jedini ispravni put kojim treba krenuti.

Kako je život nepresušna rijeka, kojoj se treba prepustiti i koju se ne smije sputavati, potrebno je uvijek pronaći novu struju koja će nas povući dalje u nove životne pustolovine.

Tako sam i ja nakon jedne velike ljubavi, doduše samo na kratko utonuo u jednu fazu samosažaljevanja i patnje, dok nisam shvatio zapravo ljepotu koja je u meni probuđena i kojoj sam se odlučio predati.
Sa probuđenim osjećajima čovjek postaje suptilniji na energije iz okoline i sve što ga okružuje promatra i prihvaća potpuno na drugačiji način.
Tako sam se i ja okrenuo prirodi i planinama te spoznao snagu kojom nas ti prekrasni krajolici privlače.
A moja kratka priča počinje prije nekoliko godina kada sam prvi put u sebi osjetio snažnu energiju koja zrači oko samog vrha planine Klek.

Toga tmurnog dana smo prijatelj i ja utovarili bicikle u auto, te smo krenuli iz Zagreba prema Ogulinu, iz kojeg smo dalje biciklima planirali nastaviti put prema Kleku.
Iako je Klek za lijepog vremena vidljiv sa autoceste Zagreb-Split, toga dana zbog oblaka nije ga bilo moguće vidjeti.
Čim smo stigli u Ogulin i izvadili bicikle iz auta, te ih složili za vožnju, počela je padati kiša.U tom trenutku bili smo na rubu odustajanja od vožnje biciklom, no ipak se nešto u nama prelomilo i krenuli smo prema Kleku.Taj dan smo još nekoliko puta skoro odustali od uspona na sam vrh Kleka, no kao da nas je neka viša sila vodila i gurala da savladamo te, gledajući iz današnje perspektive, sitne zapreke.

Ljeto je već polako bilo na izdisaju te su nagle promjene vremena bile uobičajene za to doba godine.Tako smo se i mi nadali da će kiša koja nas je pratila na cesti iz Ogulina prema Kleku prestati.Na jednom dijelu ceste na nas se obrušio snažan pljusak, te smo odlučili da se sakrijemo u šumu dok pljusak ne oslabi, te da se zatim vratimo do auta u Ogulin, jer vožnja po kiši zaista nema smisla, niti ljepotu.No začudo, dobro nas raspoloženje nije napuštalo, već, naprotiv, bili smo sve bolje volje što je nevrijeme bilo jače. U jednom trenutku kiša je prestala i kao iz neke bajke u roku nekoliko minuta razišli su se oblaci, te se pojavilo sunce.
I tada je sunce svojim zrakama u suradnji sa prirodom izvelo svoju najljepšu čaroliju.

Cjelokupni krajolik preobrazio se u najljepšu pozornicu koja je u nama probudila sva osjetila. Kapi kiše obasjane suncem davale su dijamantni sjaj okolišu, dok su se ptičice svojim cvrkutanjem pobrinule za najljepšu melodiju koju nam samo priroda može ponuditi.
I tako, dok smo upijali sve te prekrasne mirise i zvukove, koji su se širili okolinom, potpuno smo zaboravili da ipak živimo u materijalnom svijetu i da vrijeme neumoljivo teče.

Naravno da smo tako opijeni ljepotom u kojoj smo se našli, ipak odlučili krenuti dalje prema Kleku.
No kako to biva kod nas ljudi prepunih sumlji i strahova, nekako smo došli na ideju da idemo krivim putem, te smo se odlučili vratiti do prvog sela i pitati za put prema Kleku.

Nakon što smo se spustili dobar dio puta i došli u selo, saznali smo da smo zapravo bili na dobrom putu, te da samo moramo ustrajati.
Taj dan smo već treći put mislili odustati, no tada je moj prijatelj, već pomalo ljutit, iskočio izjavom: „E, sada stvarno idemo do gore i ništa nas neće spriječit!“

Tako sam i ja, doduše moram priznat i pomalo ljut na okolnosti u koje smo upali, onako mokar i pomalo promrzao, sjeo na bicikl i krenuo opet uzbrdo za svojim prijateljom.U tome trenutku to mi se učinila teška odluka, no bit ću mu uvijek zahvalan što je pronašao snage i odlučnosti da nas pokrene.

Zaista, svaki moj uspon na planine pomalo mi sliči i na naše životne priče.
Oni slabiji često odustanu na prvoj prepreci i krenu nekim „lakšim“ drugim putevima, koji i nisu dio njihove životne zadaće, i iz tog razloga ne mogu biti niti ispunjeni.
No oni drugi, koji ustraju na svome putu i nepokolebljivo idu prema vrhu, čeka ogromna nagrada, a to je sreća i ljubav koju će spoznati.
No, potpuno je normalno da se ponekad i posustane na svom životnom putu.
Pojave se sumnje…ponekad se dio puta moramo i vratiti, kako bi se uvjerili da smo na dobrom putu…ponekad i padnemo… No, ako smo sigurni da ispravno djelujemo, uvijek će se pojaviti znakovi u presudnom trenutku, koji će nas podržati i poticati da nastavimo istim putem, odlučniji i jači nego prije da savladamo iskušenja koja su nam se našla na putu.

Tako se i naš put prema Kleku nastavio obasjan suncem, dok se i posljednji oblak maknuo sa vrha Kleka… i tada sam ga prvi puta vidio u njegovoj punoj ljepoti!

Gledajući ga tako iz žablje perspektive, taj goli grebenasti vrh koji se uzdizao iz šume, u meni je pobudio veliko strahopoštovanje i osjećaj ogromne snage i ljepote u toj planini.
Čak i danas nakon toliko godina, taj prizor suncem okupanog, a opet pomalo surovog i divljeg Kleka, mi je ostao duboko u sjećanju.

Došavši u samo podnožje brda, gdje zapravo i počinje ozbiljniji pješački put za sam vrh, shvatili smo da se zapravo biciklima ne može dalje zbog same konfiguracije terena i lošeg puta.
Tada smo se opet našli u dvojbi da li da odustanemo od odlaska na Klek i potražimo neke obližnje staze kojima bi se mogli samo voziti biciklima, a uspon na Klek ostavimo za neki drugi put, jer ipak nam je i tako prvobitna namjera bila vožnja biciklom.
Nekako smo se ipak odlučili da krenemo prema vrhu, no probleme su nam sada stvarali bicikli koje nismo imali gdje ostaviti na sigurnom.
Pošto se radi o veoma skupim biciklima namijenjenima za brdske terene, odlučili smo ih nositi na sam vrh u nadi da ćemo se pri povratku dio staze ipak spustiti na njima.

Tako je u principu počeo i naš najteži dio puta, nošenje bicikla na vrh Kleka po veoma strmom putu.
Oni koji su se penjali na Klek znaju da je uska stazica puna kamenja, a kiša koja je netom prestala padati, učinila ju je još i dodatno opasnijom, tj. postala je i veoma skliska. Ne želim sada pretjerivati o silnoj opasnosti koja je vladala na toj stazici, no za nas gradske dečke koji smo nosili obične tenisice i još se natovarili teškim biciklima, bio je to silan poduhvat.

Iako sam kasnije još nekoliko puta bio na Kleku, ali u puno boljim okolnostima, uvijek ću se diviti našoj odlučnosti da taj dan ipak dođemo do vrha.
Sam put koji je trajao oko sat vremena do planinarskog doma prošao je veoma dobro.
No kada smo stigli do doma bili smo veoma iscrpljeni, ali i sretni što smo nekako uspjeli doći barem do doma.
Iako smo se nadali da ćemo u domu nešto i pojesti, nažalost to nam se nije ostvarilo, jer u domu nisu imali hrane.
Bicikle smo tada ostavili kod doma i odlučili smo pješke otići do samog vrha, koji se nalazi na nekih pola sata pješačenja od doma.

Iako sam kasnije u svojim planinarskim pohodima još nekoliko puta osjetio tu silnu enegiju koja vlada oko nekih stijena ili planinskih vrhova, tada mi se to dogodilo prvi puta.
Na nekih deset minuta hoda od doma prema vrhu sa desne strane nalazi se jedna visoka gola stjena koja kao da je usađena u brdo.
U jednome trenutku prolazeći pokraj nje osjetio sam silan ulaz energije u moje tijelo.
Tada sam se odlučio sjesti na obližnju stijenu i osjetiti, te preispitati što se to događa sa mojim tijelom.
Prijatelj je sjeo u blizini i pokušao je komunicirati sa mnom, no ja sam se prepustio dojmovima i energiji koja me je ispunjavala, te sam ga zamolio za malo mira, posluživši se malom laži da ću malo odmoriti.
Za nekoliko minuta provedenih u blizini stijene osjetio sam svu neobičnost tog mjesta.
Negdje na mjestu moje srčane čakre osjetio sam silnu energiju, kao da ključa i pokušava se preliti i stopiti sa okolišem.
Osjećaji u meni kao da su se izoštrili i ništa na ovom svijetu kao da nije bilo bitno, osim tog trenutka i tih osjećaja koji su me preplavili.
Tada kao da sam se stopio sa okolišem, a svi zvukovi ptica i tihog povjetarca u krošnjama drveća postali su mi najljepša melodija za moje uši i tijelo.
No, iako sam se toj ljepoti mogao prepustiti, nažalost, tek na deset minuta, zbog mojeg nestrpljivog, ali zato upornog prijatelja, mir i spokoj koji su me tom prilikom obuzeli, a zatim lakoća tijela koja me je pratila ostatak dana, zauvijek će mi ostati u sjećanju.

Iako sam si obećao da ću Klek posjetiti još iste godine i provesti bar neko vrijeme u istraživanju i osluškivanju Kleka, to zbog naših života koji su puni „neodgodivih“ obaveza, nisam uspio još sljedeće dvije godine.
Klek sam posjetio opet u proljeće 2008, kada sam ponovno u podnožju samog vrha, osjetio taj prekrasni osjećaj sjedinjenja sa prirodom i svime što me okruživalo.

Svatko od nas ipak doživi tu iskonski čistu i božansku energiju, koju Geja isijava iz svoje utrobe, na drugačiji način koji je primjeren njegovom duhovnom razvoju.
Pa, iako moj prijatelj, kao ni mnogi planinari, ne osjećaju svjesno tako suptilne energije, vjerujem da ipak podsvjesno znaju da su na samom izvoru nečeg tako čistog i lijepog kao što je energija same planine.
Planinari će se zato uvijek vraćati u planine, te će pričati o ljepoti, miru, skladu i snazi, koje su tamo pronašli i kojima se napune prilikom boravka u planinama.

I za sam kraj bi naglasio koliko je bitno očuvanje takvih mjesta nedirnutim, a očuvanje prirodnih ljepota, a pogotovo naših šuma i planina, neophodno.

Ivan