Noga me još boli. Ne mogu svom snagom stati na nju. Naime, neki dan sam uganula nogu. Unatoč tome, odlučila sam jutros prošetati prekrasnim kvartovskim parkom. Poziv je bio prejak i otišla sam.
Polako sam šepala do svog mjesta na kojemu uvijek meditiram. Međutim, važan uvid dobila sam na povratku kući.
Na jednom mjestu preko asfaltiranog puta polako se kretala kišna glista. Prešla sam iznad nje, pazeći da ne stanem na nju, kao i mnogo puta prije. Ali ovaj put imala sam potrebu vratiti se i pogurnuti ovu glistu do zemljanog tla.
Uzela sam jedan štapić. (Baš mi se glistu nije primalo rukom. Iako nema razloga za to. Biće je kao i mi – jednako vrijedno!) Počela sam ju lagano gurkati prema mekom tlu. Ona se uvijala, na jednom mjestu joj se tijelo usukalo...pa sam ju odmotala...pa je krenula u krivom smjeru...i nakon kratke «borbe» došli smo do zemlje. Ja sam krenula dalje, a glista svojim putem...
Onda je počeo moj unutrašnji vodič govoriti:
«Eto, vidiš! Povuci paralelu između ove gliste i sebe!
Prelazila je preko asfaltiranog puta. To je za nju dug i neizvjestan prijelaz. Ona, zapravo, nije ni svjesna da prelazi asfalt. Potpuno je nezaštićena. Ali ona uporno ide naprijed; ne zastaje da bi razmišljala o mogućoj opasnosti. Njen instinkt joj govori da je najsigurnija kada se kreće, jer ide dalje. Ako zastane, veća je vjerojatnost da nastrada. I ona ide uporno naprijed, iako ne zna što je čeka i koliko će dugo trajati taj opasni prelazak preko asfalta! Ona jednostavno zna da mora ići dalje! Ne pokušava zadržati postojeće stanje, niti plače za onim mekim tlom sa koga je došla na asfalt.
Onda si došla ti i osjetila potrebu da joj pomogneš. Tako i tebi u životu, kad se najmanje nadaš, dođe pomoć! Ne trebaš je ni tražiti! Mnogi ljudi nisu ni svjesni kada im se pomogne. Samo treba ići svojom rijekom u smjeru toka. Ne moraš ni vidjeti tko ti je pomogao, kao što ni ova glista nije vidjela tebe.
Ti si ju gurkala štapom. Ona se odupirala, uvijala oko sebe, nekoliko puta krenula krivim smjerom... ti si ju vratila na pravi smjer...pa se ona opet uvijala... Tvoju pomoć ona doživljava, najblaže rečeno, kao neku neugodu, možda ju boli...a ti joj samo želiš pomoći. Ona u tome trenutku nije svjesna pomoći koju dobiva. Doživljava to kao nelagodu, opasnost i odupire se! Time samo produljuje svoj boravak na golome asfaltu. Tako i vi u svojim životima ne prihvaćate neugodne i bolne situacije! A takve su zbog vašeg pružanja otpora, te bježite od njih! A time blokirate svoj napredak!»

Kasnije sam uočila da ozlijeđenom nogom koračam normalno i da me ne boli kada stanem potpuno na nju!

Jasna

22.05.2005.