Ovih dana me jako boli jedan zvuk i jedan pogled na velike prikolice pune, pune starih stabala. Sječa drveća, pa tko to još nije vidio? U čemu je problem?
    Jeste li ikada na to pogledali iz drugog kuta? Ja vam mogu ispričati samo kako izgleda moje malo iskustvo jer živim okružena šumom i dok sada pišem, iz šume odjekuju udarci sjekirama i zuj pila, a na cesti se već danima diže prašina iza traktora i kamiona s prikolicama.
    No, bilo bi bolje, kada bi vam natuknula kakva je to šuma i kakav ja to odnos imam s njom.
Doselila sam se u ovo mjesto u okolici Zagreba prije šest godina i to nije prvi put da se ja negdje selim na ovakvo mjesto, ali je svakako prvi put da se susrećem sa ovakvom šumom. A vidjela sam šuma i šuma i znam da svaka ima nešto posebno u sebi. Tako i ova koja me grli iz dana u dan, iz noći u noć. Moram priznati da me je pomalo plašila kada smo tek došli i nisam se usuđivala dublje ulaziti u nju. Čak i danas oklijevam na nekim mjestima. Zašto je tomu tako, nisam znala dosta dugo.
    A onda mi se ona sama predstavila. Naime, imala sam stalno osjećaj da kada ulazim u nju, nešto me pomno promatra i jedva propušta u svoje krilo. Mislila sam da je u pitanju tek moj umišljaj, ali kada sam njome prošetala sa prijateljima, svi su imali isti nelagodni osjećaj. Nije to bio pravi strah od šume, tek osjećaj da tamo inače ne pripadaš. To tek trebaš ponovo zaslužiti.
    A onda sam počela o njoj i o dolini u kojoj je moja kuća vrlo živo sanjati. Više puta sam sanjala kako golema divlja svinja dolazi do kućnih vrata i pokušava ući, a mi u šoku gledamo iz kuće i, da budem iskrena, bojimo je se. Došla je više puta, a svaki put je bila sve dojmljivija. Na kraju je posjetila kuću sa malim prašćićima, a njeno krzno je postalo nekako zlaćano. Iza nje su se pojavile i druge životinje u velikom broju, tražeći utočište kod nas jer ih je nešto stalo proganjati u šumi – lovci – te su se između zvukova hajke čuli i strašni krikovi prestrašenih životinja ili životinja u agoniji. A bile su tako veličanstvene dok su prilazile onako vlastitom voljom, još slobodne i još tako žive, tako svoje – neopisivo! Obično bi nakon takvih snova lovci doista i došli u šumu, a ja sam se nerijetko zatekla u blizini.
    Nakon snova počela sam i u stvarnosti često susretati životinje i shvatila sam da me one ne doživljavaju kao nešto opasno i odvojeno dok sam u svojoj nutrini saživljena sa šumom. Tada ih mogu promatrati koliko hoću, a one iako me čuju i vide kako se krećem u njihovoj blizini, nisu uznemirene. Tako sam mnogo naučila o njima, ali i o šumi. Ali ako počnem razmišljati na uobičajen način, tada u trenu nestanu najbrže što mogu. No, najveće iznenađenje je bilo kad sam o svom snu pričala mojoj braći. Naime, oba moja brata, posebno stariji, negdje su u isto vrijeme sanjala snove o divljoj svinji koja želi ući u kuću i o životinjama koje su istjerane iz šume. Slučajno smo počeli pričati o neobično živopisnim snovima i kao primjer spomenuli ove. Bila sam nemalo iznenađena u koliko se detalja podudaraju. Najužasniji su nam bili ti njihovi krikovi.
    Mnogo, mnogo puta nakon toga šuma mi je otkrivala kroz snove svoje tajne i ja sam je počela gledati kao svjesno i veličanstveno biće i u snu i u javi jer je ona to na neki način zaista bila( I jest)***. Njena svijest je drugačija od ljudske i osjećaj je kao da razgovaraš sa kreativnim morem koje je po svojoj prirodi savršeno usklađeno. Kada ga ljudi svojom nepromišljenim djelovanjem iz neznanja i neosjetljivosti uznemire i naruše, šuma daje sve od sebe da nadomjesti taj nesklad i iscijeli ga. Cijelo vrijeme sam to promatrala, ali u umu nisam znala to raščistiti niti se izraziti kroz riječi jer su ta dva svijeta tako različita u svojem bivovanju. Kako šturim redoslijedom riječi objasniti tisuće osjećaja koje struje tobom u jednom jedinom trenutku? Ili slike koje osjećaš i vidiš istovremeno, a tvoja svijest ih može obuhvatiti bezbroj u jednom trenu - dok razum mora nizati jednu po jednu, sloj po sloj...
    Onda sam otkrila da se u Zagrebu održava škola geomantije i da je vodi Marko Pogačnik i znala sam – to je to! Ovdje je možda ključ kojim ću moći unijeti reda u nerazmrsivo klupko dojmova. To se i dogodilo. Naravno, na način na koji nisam očekivala. Mislila sam, ako bude sreće, možda ću i sama postati sposobna "vidjeti" nešto novo, na jasniji način. Bila su to nekakva moja očekivanja.
    No, kada je Marko počeo poduku pokazujući i govoreći, najednom sam shvatila da neprestano primam dojmove i slike o svemu oko sebe, samo što je moja pažnja zanemarila taj veliki svijet i ograničila se na ono o čemu svi ljudi govore i čemu pridaju važnost. Pohrlila sam natrag u "svoju" šumu i jednostavno je nastavila slušati. Shvatila sam da mjesto gdje uvijek idem jest i najjači izvor one prisutnosti koja me svojevremeno toliko iznenadila. Pojavile su se slike, dojmovi, a i snovi o tom mjestu te sam saznala da se tamo životinje okupljaju i regeneriraju. I doista, srne, divlje svinje, zečeve, lisice, lasice, vjeverice, jastrebove, vrane i mnoštvo drugih životinja (pa i zmija) bih nalazila na takvim mjestima. Otkrila sam i veća takva okupljališta i uvidjela da se čak i na materijalnoj razini mogu prepoznati po određenom izgledu. Uvijek je jedno strmo brdo stajalo iznad potoka koji je činio oblik "y" na tom mjestu, a dva blaža brijega bi gotovo zatvarala malenu udolinu. Taj gotovo zatvoreni krug bi se zatim širio u blago nagnutu zaravan koja se širi poput lepeze... Na brdu koje je strmo i podno njega uvijek raste bazga, a uz samo račvanje potoka stoji deblo koje se prelomilo od vjetra ili je srušeno gromom. Na njemu rastu gube koje se uvijek ravnomjerno i spiralno penju, a oko stupa su kupine i opet bazga. Ovo nije opis jednog, nego više mjesta. Oko njih uvijek vlada obilje i poseban mir ukoliko se, naravno, ne pojave drvosječe i lovci.
    Jednom sam se našla na većem takvom okupljalištu i naslonila sam se na jedno od tih golemih i oblikom neobičnih stabala, promatrajući njihovu koru koja kao da ima mnoštvo očiju po sebi. Imala sam osjećaj da sam u širokom, moćnom i prastarom krilu i... zapala sam u čudno stanje između jave i sna. Bilo je to kao da sanjam, ali sam još posve svjesna i normalno čujem sve zvukove oko sebe. No, um mi je ipak dobivao više informacija i to na onaj način kao kada sanjam. U jednom momentu sam shvatila da ispred mene hoda svjetlosno biće koje nalikuje anđelima sa slika. Sjetila sam se da sam nešto slično vidjela na otoku Braču na Trolokvama. No, tamo je taj anđeo hodao nepostojećim krajolikom (imala sam dojam da je u pitanju neko davno mjesto) i sakupljao nešto u svoju prozirnu svjetiljku, a ovaj kojeg sam sada gledala,nosio je samo svoju jarku svjetiljku po šumi. Za njim je išla prekrasna bijela djevojka. Ne znam tko je djelovao ljepše i veličanstvenije. Dojmovi koje je svako od njih dvoje pobuđivao u meni bili su podjednako lijepi, ali svaki drugačijeg odjeka. Kao kada se dvije različite boje sastave sa ostalima i načine prekrasnu dugu. Anđeo je nastavio svoj put, a djevojka koja je bila svojevrsna kraljica tog mjesta, stala je pred mene i pozorno me pogledala. Ostala sam bez daha i na tren otvorila oči. Ništa nije bilo ispred mene – barem ne opipljivog - ali osjećaj je ostao (čak i jači) da nešto veliko stoji preda mnom. Čim sam sklopila oči, ponovo sam je vidjela. Smirivala me je i... darivala. Više se i ne sjećam što sam dobila jer mi je otada poklonjeno mnoštvo darova, ali se sjećam da je stavila svoju ruku na moje srce i na oči, a meni se nešto dogodilo pa sam brijeg iza nje (onaj najstrmiji sa najstarijim stablima) vidjela sasvim drugačije. Vidjela sam cijelu unutrašnjost odjednom, do zadnjeg detalja. Ono što mi se najviše usjeklo u pamćenju (osim svojevrsnog vatrenog kotača u njemu) jesu upravo ta stabla koja su iz zemlje uzimala snagu zlatnog, iskrećeg vala i pronosila ga van. Uto je djevojka pokazala na neku životinju koja nije bila stvarna, tek primjer da mi pokažu o čemu je riječ. Ta je životinja došla pod jedno od tih stabala i legla.      Stablo se savilo kao da ga je netko otklopio i iz njega sunu ona energija po životinji i kroz nju. Životinja je narasla i izmijenila se. Neko vrijeme se još igrala, a onda živahno odjurila dalje. Koja razlika od one posivjele prilike koja se jedva dovukla na brijeg netom prije. Mnogo toga se još pokazalo, ali meni su na pameti ostala samo hodajuća stabla. I sada, otvorenih očiju, kao da vidim kako hodaju šumom, a na njihovo korjenje se ljepe grumenčići zemlje pa otpadaju i kotrljaju se na mjesto gdje trebaju ostati. Imala sam dojam da na taj način putuju informacije i zna se gdje je što potrebno... Na kraju tog unutrašnjeg doživljaja, stabla su na vjetru snažno zašumila (takođe i u ovoj stvarnosti) i nagnula se prema meni pružajući mi ogrlicu od smaragda koja se vrtila poput malog kotača oko mog vrata, a stabla su svojim šumom uzvraćala na njen zvuk.
    Nakon tog iskustva sam se često vraćala na to mjesto i otkrivala da životinje, posebice divlje svinje i srne tamo znaju prenoćiti. Počela sam i sama tamo odlaziti po pomoć kada bih bila zbunjena, uznemirena ili čak bolesna. A otkrila sam i da smijem brati gljive i plodove oko samog okupljališta. Imala sam osjećaj da ne bi bilo dobro dirati bazgu i gljive na samom tom mjestu. Ovo je bio svojevrsni prirodni hram, a ja ga ničime nisam htjela oskvrnuti. I samoj mi je pomogao boravak na tom mjestu nebrojeno puta.
    Jednom sam bila jako bolesna i nikako nisam mogla povratiti snagu. Bila sam jako iscrpljena. Jedne noći sam sanjala kako odlazim na najveće okupljalište i da me tamo nešto čeka. Ujutro sam se, iako mi se i samoj zamisao činila ludom i posve glupom, odvukla do tog mjesta gotovo puzeći. Bila sam strašno slaba i povraćalo mi se, a i bojala sam se da mi nitko neće moći pomoći ako se negdje srušim. Ipak se to nije dogodilo i došla sam na odredište. Legla sam u sredinu kruga od stabala i čekala da dođem do daha. Sunce je provirilo kroz oblake, a veliki jastreb je kružio iznad mene oko krošnji. Možda me provjeravao? Ne znam, ali se sjećam mira koji me obuzeo i topline koja je sunula iz zemlje. Ruke su mi najednom bile pune trnaca, a srce se tako toplo širilo. Želudac je bio napokon miran, a tijelo je ojačalo u svega petnaestak minuta. U glavi mi se razbistrilo i sve mi je bilo posve jasno. Dobila sam u sekundi bezbroj ideja i došlo mi je da otrčim odmah doma sve ih ostvariti. Ipak, ostala sam još malo i uživala u divnom ozračju i miru kojim je sve odisalo. Činilo mi se da na momente mogu osjetiti svaki nečujni zvuk koji razmjenjuju stanovnici šume i kao da osjećam i najsitnija strujanja među njima i u njima. Kao da sam se najednom našla u nepreglednoj rijeci boja i titraja čija sam značenja mogla naslutiti. Bilo je predivno, a onda je sve utihnulo i kao da se smrznulo u očekivanju. Zbunjeno sam se osvrnula i tražila uzrok te nagle promjene. Da ste samo vidjeli kako sam skočila na noge pri prvom zvuku pucnja! Srce mi je bilo u nosu i zamalo sam stala bježati. Kakav je to strah bio! A onda sam se sjetila da ja ne moram bježati niti se bojati jer lovci ne love mene. Ipak, sasvim sam jasno osjetila taj strah i bol, a i vlastitu tugu. Bilo mi je tako žao šume jer sam za tih mjeseci i godina mogla vidjeti i osjetiti kako se ona silno trudi i daje se puna ljubavi svim stvorenjima, pa i bezobzirnim ljudima. To je u njenoj naravi. Pa zašto joj ljudi onda to čine?
    Kako sam bila na uzvisini, a šuma je bila stara i prostrana, zamijetila sam i krdo srna kako bježi i traži zaklon. Pomolila sam se u sebi da ih ne nađu. Zadovoljstvo mi se vratilo kada sam poslijepodne vidjela njihove džipove kako se vraćaju prazni. U prtljažniku su ležale tek puške i zablaćene čizme. Šuma je još dan, dva bila nekako pritajena. A onda je sve opet nastavilo živjeti najbolje kako je znalo.
    Susretala sam mnogo životinja i sada im već znam staze, noćišta i ponašanje, a one su se navikle na mene. Zanimljivo je i to da otkada sam se prestala bojati, nisam pokupila nijednog krpelja, a kada sam mirna i radosna, nijedan komarac me neće ubosti. Tek lete oko mene i zuje, a ja mogu satima mirno sjediti. Znalo se dogoditi da hodam i hodam i najednom bez razloga naglo zastanem osjećajući krajnji oprez, a onda najednom jedna "grana" oživi i odmigolji dalje. Više puta sam tako umalo i stala na zmiju, ali sada već znam kakav je osjećaj kada su u blizini, a one zaista ne vole uznemiravati ni biti uznemiravane. Zapravo su jako povučene i mirne. Jedom sam stala na deblju granu i začula siktaj. Lupila sam slučajno tom granom dvije zmije koje su se ni metar od mene parile. Malo sam se odmaknula, a one su se smirile i malo se dublje zavukle u lišće.
    U svakom slučaju, šuma mi nikada do sada nije naudila, ali je bila od velike pomoći. Kada ne bih mogla naći sama gljive ili bazgu, pustila bih da me ona vodi. Nekoliko puta sam htjela otići na mjesto o kojem su mi drugi pričali, ali nisam znala puta, pa sam zamolila za pomoć i pomoć mi je bila pružena. Ponekad u liku patuljka ili neke životinje koji bi me najlakšim i najkraćim putem odveli na odredište. Nikada se sa takvih pohoda ne bih vratila prazne košare.
    I tu istu šumu već osam dana sijeku, a ja vidim kako se krošnje prorjeđuju. Dva dana prije nego je ta sječa započela, sanjala sam kako stojim na cesti, blizu raspela koje je postavljeno na raskrižju. Na tom mjestu obično sanjam najdivnije snove o šumi.
    Jednom tako sanjah kako zimi žurim sa prijateljima na vrh tog brijega, ne bi li vidjeli moment kada sunce dotakne led i inje po šumi. Kada se to dogodilo, pojavio se bljesak bijele svjetlosti i iz šume se uzdignuše oblaci a zrak prošaraše duge i njihovo blistavilo. Sve je svjetlucalo i mi se spustismo u šumu koja je sva bila u slojevima divnih ledenih ploča punih boja i prekrasnih uzoraka. Ploče su pod suncem i našim dahom pucale, oslobađajući se u prekrasnoj zvonolikoj glazbi, a divne obojane pare su se miješale u zraku. Sve je nestalo u velikim i očaravajućim oblacima... No, sada su životinje izašle iz šume i gotovo kao mačke prele umiljavajući se oko nogu. Nisu bile sretne. Posebno mala divlja svinja. U glavu mi sunu nezamislivo lijepe slike koje sam negda proživjela u šumi (neke su zaista bile u mom stvarnom sjećanju, a neke su bile prefantastične da bi to moglo biti moguće) i nakon njih me obuze silna samilost pomješana sa sjetom i tugom. Najednom me neki ljudi počeše hvatati nekakvim aparatima i ja sam nespretno pokušavala niskim letom ili skokovima oko stabla pobjeći im. Bila sam čudno slaba i troma, a vid mi je bio posve zamagljen. Dugo mi je trebalo da se razbistrim, a i progovorim. Nakon toga sam shvatila da se šumi nešto sprema i otišla sam po pomoć. Na tome je ostalo i u sljedećem snu.
    No, kako da im u ovoj stvarnosti pomognem kada sam nitko i ništa u svijetu ljudi? Tko će mene slušati i shvatiti me ozbiljno? Iako sada ima već i opipljivih dokaza da biljke osjećaju namjere bića oko njih i ne samo to. Čula sam ljetos od prijatelja iz Švicarske da u njihovoj zemlji sada mnogo plaćaju ne bi li vratili rijeke u staro korito jer je otkriveno da je okivanje rijeka u ravna umjetna korita dovelo do štete na raznim nivoima eko-cjeline. A mi u Hrvatskoj danas tim zastarjelim i neučinkovitim (dapače, dugoročno štetnim) metodama ubrzano razaramo i našu zemlju koja je nekim čudom uspjela još u dobroj mjeri zadržati cjelovitost. Zar ćemo tako revno ići za Europom u uništavanju izvora stvarnog bogatstva i blagostanja kao što je ona to činila? Kada bi barem ljudi uvidjeli da naša zemlja može širiti zdravlje i pomoći tamo gdje je sve narušeno, a ne u ime nekih ''popratnih sadržaja'' uništavati ono najvrednije – ono zbog čijeg nedostatka druge zemlje moraju graditi ''popratne sadržaje'' - cjelovitu prirodu! Toliko smo se polakomili da siromaštvo više nije prepušteno budućnosti naše djece, nego je već nama na pragu. Mi to dopuštamo. Mi i nitko drugi nije kriv. Dozvoljavamo da nam tankeri ulaze u Jadran i zagađuju ga na nepovratan način naftom a i organizmima i algama iz drugih eko-cjelina koje su već počele narušavati jadranski ekosustav. Proljetos sam gledala farme tune i odvratno smeće i žućkastu sluz koja je oblijepila okolne obale. Dotle su ljudi betonirali terase i uređivali kafiće za turiste. A koga ćemo privući kada nam mora postanu siva i umrtvljena kao što su i na mnogim drugim mjestima zemaljske kugle? Zar su naši kafići možda jedinstveni i posebni? Ili im čar daje okruženje još žive prirode i čistoće koja se do sada održala? Do sada. Pitanje je koliko će dugo još tako i biti.
    Odavno postoje načini uzgoja hrane i drugih životnih potrepština koji ne narušavaju ravnotežu prirode, a dugoročno gledajući, bolje osiguravaju preživljavanje. Zapravo, osiguravaju življenje. To sa sigurnošću tvrdim.
Zamislite da jednog dana ljudi hrle po zdravlje u Hrvatsku! To nije samo utopijski san. To je stvarna mogućnost. Kada se samo sjetim zadivljenih pogleda i usklika prijatelja iz Amerike (neki su došli i sa Havaja) kada su se vozili uvečer barkom i zapanjeno motrili dno koje se vidjelo čak i pri svjetlu ne osobito jakog Mjeseca. Ujutro su očarano motrili boje okoliša i komentirali nijanse koje do tada nisu vidjeli. A zamislite što bi komentirali da su vidjeli koji mjesec kasnije onu strahotu po "rascvjetanom" moru?
    Često jedva čekam da izmigoljim iz Zagreba iz one užasne vreve i sparine i nestanem u hladu i svježini koja tako osjetno struji iz šume.
    Pitam se koliko će ova sječa još trajati? Kada nam već treba drvo za ogrjev, zašto to ne činimo kao što su činili ljudi prije? Oni su znali da je bolje drvo sjeći kada je već uspavano i kada nije u soku. Ovako, kada hodam šumom nakon tih obezglavljenja drveća, vidim bića koja ne shvaćaju što im se dogodilo i samo pate i vrte se oko svojeg negdašnjeg doma. Koliko će takovih bića glavinjati uokolo nakon ovog što ljudi sada čine? A budite sigurni da je svako od bića najviše tužno i uznemireno jer je onemogućeno da vrši svoju zadaću da sa puno ljubavi i predanosti služi ovom svijetu. To je čista istina!
    Sa svakom granom pilimo vlastitu, onu na kojoj mi živimo. Mi živimo jer je i šuma živa. Dopustimo životu da sve jače kola, umjesto da ga sputavamo i uništavamo. Što to, na kraju krajeva govori o nama?

Iver

Zagreb, 22. 6. 2005.g.