I dok hodam pored vode
šapatom me breze mame,
k'o da vele: ''Dođi bliže,
nujne smo i tako same. ''

K'o uklete djeve drvored breza
molitvu svoju uzdišuć moli,
samo jedna samotno tiha
baš pred njom dugo stajati volim.

Jednoga dana usred zime
stegnulo im inje grane,
gole breze zablistale
ali tada dah mi stane:

Moja breza – raskoš njema!
kraljici je zlatnoj slična,
ledom lišće porubila
i čeka me nepomična.

Sanda Markoč